Arheološki lokaliteti

Arheološko nalazište Boškina, smješteno uz trasu magistralnog plinovoda Pula – Karlovac, nedaleko od mjesta Krvavići, otkriveno je tijekom arheoloških istraživanja 2005. i 2006. godine. Istraživanja su pokazala da se na tom prostoru u 1. i 2. stoljeću nalazila villa rustica – ruralno rimsko imanje s gospodarskim zgradama i pripadajućim zemljištem.

Istražena površina, duga 150 m i široka 6,5 m, presijecala je tri arhitektonske cjeline:

• jugozapadni dio, u kojem su temelji slabije očuvanih pomoćnih prostorija i prilazne ceste,
• središnji dio, najbolje očuvan, prepoznat kao stambeno–gospodarski kompleks,
• sjeveroistočni dio, gdje je utvrđen dio širokog ogradnog zida imanja.

Prema arheološkim nalazima, vila je izgrađena u 1.–2. stoljeću te je, neobično za ovaj tip objekata, bila nastanjena svega oko 150 godina. Za razliku od mnogih drugih rimskih kompleksa, nije imala dug kontinuitet života sve do kasne antike, već je rano napuštena—vjerojatno zbog ekonomskog sloma vlasnika. Upravo zbog toga lokalitet je iznimno dobro očuvan, sa stanjem koje gotovo u potpunosti odražava 2. stoljeće, što arheolozima pruža dragocjen uvid u tadašnji način života.

Ostaci amfora i pretpostavka njihove lokalne proizvodnje upućuju na to da se imanje bavilo vinogradarstvom, proizvodnjom maslinovog ulja, ali i stočarstvom. Zgrada, vjerojatno površine oko 400 m², imala je dva krila i oblikovala tlocrt u obliku slova U, s dvorištem u sredini i ogradnim zidovima oko cijelog kompleksa. Smatra se da je od vile vodila i rimska cesta prema Vodnjanu, kojom se prevozila roba.

U gospodarskom dijelu pronađeni su brojni predmeti koji svjedoče o procesima proizvodnje:

• dva pitosa (velika glinena spremnika),
• kamenica,
• ostaci tijeska i kamenog kanala,
• keramičko posuđe,
• novac iz doba cara Vespazijana,
• dobro očuvana uljanica,
• brončana igla za šivanje.

Na temelju ovih nalaza arheolozi zaključuju da je prostorija služila prvenstveno za procesiranje maslina i proizvodnju maslinovog ulja, jedne od ključnih djelatnosti rimskog gospodarstva na ovom području.

Stancija Peličeti – izgubljena vila obitelji Settidii, smještena je neposredno pored čvora Pula (A9, D66) ulaza na Istarski Y i administrativno spada pod naselje Loborika, Općinu Marčana. Nalazi se uz Valtursko polje, jedno od najplodnijih polja južne Istre. Stancije (prema talijanskoj riječi stanza = soba) ili dvori bili su gospodarski kompleksi utemeljeni na obiteljskoj zadruzi kao gospodarskoj jedinici koja je gospodarila prostorom, a zasnivala se ugovornim pravom iz razdoblja posljednje kolonizacije Istre u 17. i 18. stoljeću. Prema tom ugovoru kolonisti nisu stjecali vlasništvo nad zemljištem nego samo pravo plodouživanja, ispaše, korištenja drva i građenja.

Pored Stancije Peličeti je tijekom gradnje autoceste Istarski Y (A9) 2005. godine pronađena antička vila izgrađena u 1. stoljeću pr. Kr., a u 6. stoljeću je dograđena, tako da je postala fortifikacijska cjelina koja je služila kao obrambena točka Pule od provala Slavena i Avara.

Danas se na arheološkom lokalitetu Peličeti nalaze ostaci rimske vile rustike koja je, pretpostavlja se, bila u vlasništvu rimske obitelji Settidii. Nalazište se nalazi 500-ak m jugoistočno od Stancije Peličeti. Prvo je izgrađena mala vila rustika s jednom velikom i dvije male cisterne te malim termama. U 2. stoljeću je vila značajno proširena i postavljeni su raskošni mozaični podovi. U to vrijeme je u sklopu kompleksa djelovala uljara. U kasnoantičkom razdoblju (od kraja 3. do kraja 5. stoljeća) pojedini zidovi se miču te dolazi do pregradnje s novim zidovima lošije kvalitete.

Obitelj Settidii je u rimsko doba bila dobro poznata na području sjevernog Jadrana i Podunavlja, a pogotovo u Puli i Nezakciju, na području pulskog kolonijalnog agera. Prema zavjetnom žrtveniku, koji je pronađen u Valturkom polju, obitelj Settidii je bila vlasnik robova Euhemera i Eutiha koji su ispunili zavjet bogu Silvanu. Silvan (Silvanus – na latinskom šuma) je bio rimsko božanstvo, zaštitnik šuma, pašnjaka, usjeva, polja, vrtova i svih obradivih površina.

Lokalitet s ostacima crkve sv. Teodora, kojeg lokalno stanovništvo naziva Sv. Tudor, nalazi se nedaleko lokalnog puta koji povezuje Krnicu i Rakalj. Crkva je pravilno orijentirana jednobrodna građevina s kvadratnim gotičkim svetištem upisanim u polukružnu apsidu.

Zanimanje za lokalitet sv. Teodora u posljednjih 150 godina ponajviše je bilo vezano za pronalazak dva zavjetna žrtvenika pisana na latinskom jeziku, posvećena jedinom muškom histarskom božanstvu Melosoku. Osim toga, još su tri žrtvenika, posvećena istom božanstvu, pronađena u obližnjoj jami Golubinčini.

Na lokalitetu se od 2018. godine provode arheološka istraživanja koja financira Ministarstvo kulture i medija RH, a izvodi ih Hrvatski restauratorski zavod. Prvi radovi uključili su čišćenje terena, sondiranja i dokumentaciju. Otkriveni su temelji prvotne crkve, polukružna apsida, lezene, zapadno pročelje, južni zid te kamene podnice. Prva je crkva bila kraća i građena na kasnoantičkim temeljima; a u romanici je produžena na 21 m. U 15. stoljeću crkva je ponovno obnovljena – dodano je gotičko kvadratno svetište, trijumfalni luk i šiljasti svod, a bočni ulazi su zazidani.

Oko crkve se nalazilo opsežno groblje. Do 2025. istraženo je 70 grobova, s pokapanjem datiranim od početka 13. do prve četvrtine 16. stoljeća. Pokojnici su položeni zapad–istok, najčešće na leđima, s rukama prekriženima na prsima/trbuhu. Antropološki nalazi pokazuju prevalenciju odraslih muškaraca (oko 50%), naspram 18% ženskih i 32% dječjih pokojnika. Zanimljivo je da je većina odraslih osoba pokopanih kod sv. Teodora imala teške urođene ili stečene deformitete i kronične bolesti, koje su zahtijevale stalnu brigu za vrijeme života.

Od 2021. provode se i konzervatorsko-restauratorski radovi, a lokalitet je uređen kao sigurna postaja na Camino stazi južne Istre.